Piše Leah Eades, doktorandica socijalne antropologije na Sveučilištu u Edinburghu koja radi na istraživanju politika pobačaja. Možete ju pratiti na Twitteru @AnthropoLeah.
Poput mnogih studentica/nata na doktoratu, moje istraživanje je trenutno “na čekanju”. U rujnu bih trebala ići u Irsku kako bih radila na istraživanju politika pobačaja – no sada samo čekam i ne znam hoće li to biti moguće. U međuvremenu radim jedino što mogu: sjedim u svom stanu u Edinburghu i pratim društvene medije i vijesti kako COVID-19 utječe na reproduktivna prava i zdravstvenu skrb diljem svijeta.
Te vijesti često nisu dobre.
Istraživačice/i, aktivistkinje/i i novinari/ke brzo su primijetili da pandemija ima iznimno negativan utjecaj na pravo na pobačaj. U nekim zemljama je COVID-19 političarima koji su protiv pobačaja dao bijedan izgovor za daljnje restrikcije pristupa legalnom pobačaju – primjerice u Poljskoj gdje je vlada pokušala progurati zabranu pobačaja koristeći restrikcije kretanja ili u konzervativnim američkim državama koje proglašavaju pobačaj “elektivnim” postupkom koji nije nužan, čineći ga nedostupnim za trajanja krize. U drugim zemljama, kao što su Gibraltar i Argentina, također je zaustavljen progres prema legalizaciji pobačaja, referendumi su odgođeni, a parlamenti ih neće odobriti u skoroj budućnosti.
Čak i u zemljama u kojima je pobačaj legalan, pandemija je bacila svjetlo na nedostatke sadašnjih zakona i dostupnosti pobačaja – posebno na to da pretpostavka da je pravo na pobačaj nužno ne znači i njegovu dostupnost. Dobar primjer je UK. U Engleskoj, Škotskoj i Walesu, pravne prepreke (nakon rasprave) su privremeno uklonjene kako bi se dozvolio pobačaj putem telemedicine što znači da žene mogu dobiti abortivne pilule putem telefonske konzultacije. No, u Sjevernoj Irskoj je pobačaj postao legalan tek 31. ožujka ove godine. Vlada je pod izgovorom pandemijskih pritisaka odbila pokrenuti servise koji su inicijalno bili planirani, a žene koje žele prekinuti trudnoću i dalje putuju u Englesku unatoč lockdownu. Kao reakciju na ovo, organizacije Alliance for Choice i British Pregnancy Advisory Service (BPAS) javno su objavili planove opskrbe abortivnim pilulama za žene iz Sjeverne Irske – taj je potez naposljetku natjerao vladu da promijeni svoju poziciju i dopusti pobačaj počevši od 9. travnja. No pobačaj putem telemedicine i dalje je nedostupan u Sjevernoj Irskoj, za razliku od ostatka UK-a.
Fokusiram se na UK kako bih istražila pitanje koje me muči: što znače abortivne pilule u pandemijskoj krizi? Posljednjih godina su abortivne pilule počela značiti razne stvari raznim ljudima. Često su predstavljene kao revolucionarni potencijal – koji bi mogao “sve promijeniti” u smislu konceptualizacije i dostupnosti pobačaja (Berer i Hoggart, 2018.), te se povezuje sa širim procesima demedikalizacije i dekriminalizacije (Jelinska i Yanow, 2018.). Osim toga, porast dostupnosti abortivnih pilula je značajno promijenio političku geografiju pobačaja – kao što primjećuje Sydney Calkin (2018.), pristup više ne determiniraju zakoni i regulative koje nameću pojedine države, već prije fluidna dinamična i ransnacionalna tehnologija i informacijske infrastrukture. Pandemija COVID-19 predstavlja, vjerojatno po prvi put, veliku rekonfiguraciju ovih infrastruktura – i ima dubinske implikacije. Sa zatvaranjem granica i prekidon lanaca opskrbe, revolucionarni potencijal abortivnih pilula, sada je više nego ikada prije na ispitu.
Kao što pokazuje UK slučaj, mogućnosti koje pružaju abortivne pilule tijekom pandemije su značajne. Putem telemedicine, pacijenticama je omogućen pristup sigurnom, legalnom pobačaju, bez potrebe da napuštaju svoj dom i izlože sebe i zdravstvene radnice/ke nepotrebnom riziku. U međuvremenu, u Sjevernoj Irskoj, neformalna opskrba abortivnim pilulama omogućuje alternativu putovanju zbog pobačaja u doba u kojemu je takvo putovanje u najboljem slučaju nepreporučljivo, a u najgorem nemoguće.Osim toga, aktivističke grupe za pravo na pobačaj kao što su Alliance for Choice i BPAS mogle su iskoristiti prijetnju državnih restriktivnih mjera pružajući opskrbu pilulama kao sredstvo koje će natjerati vladu da nešto poduzme.
Važno je reći da abortivne pilule nisu panaceja – same ne mogu osigurati dostupnost pobačaja kad god je potreban, tijekom pandemije i inače. Kao prvo, ključno je znati da medikamentozni pobačaj nije prikladan za svakoga – uvijek će biti pacijentica kojima je potreban kirurški zahvat, primjerica onima u kasnijoj fazi trudnoće ili onima koje imaju neke zdravstvene probleme ili komplikacije. Zatim, čak i za one žene za koje je medikamentozni pobačaj prikladan, dostupnost je i dalje pblikovana infrastrukturama koje određuju tko, kada i kako može doći do abortivnih pilula. Pandemija je već dovela do problema zbog teškoća s opskrbom medikamentima. Osim toga, suspenzija međunarodnih poštanskih usluga u nekim zemljama poput Poljske znači da se abortivne pilule više ne mogu uvoziti, zbog čega su ženama opcije još ograničenije, a nesigurnost veća.
Konačno, čak i ondje gdje su abortivne pilule dostupne, važno je znati da je za mnoge pacijentice dostupnost smanjena – 25% klinika u UK-u je trenutno zatvoreno zbog nedostatka osoblja, a restrikcije putovanja ograničavaju mogućnost dolaska do liječnika i lokalno i međunarodno. Kao što je naglasila Cassandra Yuill (2020), derogacija prava na izbor u reproduktivnoj i seksualnoj zdravstvenoj skrbi razotkriva ideološke iluzije i neravnotežu moći koja su u temeljima mnogih suvremenih zdravstvenih sustava.
Sumirano, ovi pandemijski uvjeti samo bacaju svjetlo na činjenicu da abortivne pilule nisu, i nikada nisu bile, jednostavno rješenje za problem (ne)dostupnosti pobačaja. Dostupnost pobačaja putem telemedicine, formalnim ili neformalnim kanalima, zasigurno je osigurala važne mogućnosti za promociju dostupnosti pobačaju u vrijeme krize. No vrijeme krize također razotkriva nedostatke i ograničenja vezane uz ove pilule, a taj problem ostaje vezan uz širi medicinsko-pravni problem i oblikovan je infrastrukturama koje ovise o globalnoj proizvodnji i lancima opskrbe kao i tehnologije i informacijskih sustava.
Tek ćemo vidjeti kakve su sve dugoročne implikacije pandemije na reproduktivno zdravlje i prava, a ključna uloga abortivnih pilula u pokušaju da navigira kroz prepreke pandemijske krize otkriva da niti jedna tehnologija sama po sebi nema moć da “sve promijeni”. Ako želimo osigurati da pobačaj bude dostupan onima kojima je potreban, moramo adresirati šire političke, kulturalne, socioekonmske i strukturalne faktore koji oblikuje kontekste unutar kojih obitavaju nove tehnologije.
Izvori:
Berer, Marge, and Lesley Hoggart. 2018. “Medical Abortion Pills Have the Potential to Change Everything about Abortion.” Contraception 97 (2): 79–81. https://doi.org/10.1016/j.contraception.2017.12.006.
Calkin, Sydney. 2018. “Towards a Political Geography of Abortion.” Political Geography 69: 22–29. https://doi.org/10.1016/j.polgeo.2018.11.006.
Jelinska, Kinga, and Susan Yanow. 2018. “Putting Abortion Pills into Women’s Hands: Realizing the Full Potential of Medical Abortion.” Contraception 97 (2): 86–89. https://doi.org/10.1016/j.contraception.2017.05.019.
Yuill, Cassandra. 2020. “Reproductive Rights in the Time of COVID-19”. Somatosphere, 29 March. http://somatosphere.net/2020/reproductive-rights-in-the-time-of-covid-19.html/.