Već neko vrijeme žene odbijaju biti pripitomljene patrijarhatom. Ne čudi ih što se sada, u doba globalne pandemije, patrijarhat nastoji nametnuti kao nužan pratitelj dominacije kapitala: naposljetku, sam patrijarhat je pandemija koja traje stoljećima i stoljećima. U svakom kutku svijeta i s raznih pozicija žene nastavljaju odbijati muško nasilje zahtijevajući slobodu, što je posljednjih godina transformiralo feministički štrajk u globalan proces. Žene su zaustavile svoj rad u tvornicama i izrabljivaonicama protiv onih koji stavljaju profit ispred njihovih života; bore se protiv patrijarhalnog obezvrijeđivanja rada koji se naziva “esencijalnim”; bore se protiv rasnih hijerarhija koje se odvijaju i tijekom zatvaranja granica kako bi se osigurali transnacionalni lanci skrbnog rada. Izostanak velikog osmomartovskog događaja – posebno u Italiji, gdje je širenje zaraze spriječilo pokret Non Una di Meno da zauzme ulice ne znači da je bio otkazan i zaustavljen proces štrajka. Privremeni gubitak masovne dimenzije ponekad je obilježen žaljenjem, što vodi prema povratku generičkim zahtjevima kao da je to nešto što bismo trebale prigrliti nakon što smo bile dio velikog transnacionalnog pokreta. No, ne gubimo iz vida da proces feminističkog štrajka nije nestao, nije otkazan zbog nužnog opreza i brojnih zabrana. Čak i u ovakvim okolnostima, u kojima se čini da su borbe koje smo vodile proteklih godina odgođene, žene svojim individualnim i kolektivnim djelovanjem obnavljaju aktivitet feminističkog štrajka upravo zato što već jesu protagonistkinje borbe protiv patijarhalne reorganizacije koja koegzistira s pandemijom COVID-19 na globalnoj razini.
Patrijarhat je oduvijek bio pandemijski, no danas se žene opet suočavaju s njegovim jačanjem dok obavljaju one poslove koji su izloženiji posljedicama virusa. Ali, moramo zatomiti svako samosažaljenje koje ima tendenciju suzbiti upravo onu tenziju koja je potrebna da se oslobodimo opresije, a koja je posljednjih godina stvarala kolektivni pokret otpora muškoj dominaciji. Zapravo, ta je tenzija prisutna i danas i neprekidno izazivana, poricana, neutralizirana kako bi se žene prisililo da rade sve što treba da bi se reproducirali uvjeti društvene proizvodnje duboko pogođene zarazom. Zbog svoje uloge u sprječavanju širenja virusa dom se reafirmirao kao materijalno i simboličko središte identifikacije žena s onim aktivnostima skrbi i reprodukcije koje sada upornošću bez presedana pokazuju svoj “esencijalan” karakter. U ovoj fazi ponovnog pokretanja i izgradnje, ovaj rad će biti još potrebniji, slavljeniji i forsiraniji kako bi njegov svaki segment odradio svoj dio. Podrazumijeva se da će dok su škole zatvorene žene preuzeti brigu za djecu. Nitko u Italiji se ne pita kako će to biti izvedivo kada se žene budu trebale vratiti na posao tijekom slavne Faze-2. Ratna retorika koja javno slavi herojstvo medicinskih sestara nije ništa drugo no patrijarhalni automatizam, kako bi se osigurala potpuna dostupnost žena i sadašnjeg skrbnog rada kao njihove prirodne zadaće da bi se potom taj rad društveno i ekonomski brutalno obezvrijedio. U svakom slavljenju skrbi, majčinskog instinkta, tihoj posvećenosti, leži otpor svake pojedine žene njezinoj domestifikaciji; to je odbijanje i izlazak iz rastućeg kućnog nasilja u razdoblju lockdowna; to je crni protest Poljakinja protiv parlamentarnog pokušaja da iskoristi kućnu izolaciju i prazne ulice kako bi zabranili pobačaj; to su medicinske sestre koje, u svakom kutku svijeta, prijete štrajkom protiv pokušaja da se ponovno pokrene proizvodnja bez obaziranja na sigurnost i zaštitu radnica: sve to su izrazi feminističkog štrajka koji je živ u pandemijskim vremenima. To mora biti startna pozicija naše feminističke inicijative.
Moramo se ravnati prema transnacionalnoj dimenziji ovih otpora, a ne prilagođavati naš pogled nepokretnosti i lokalnim zabranama nametnutim od nacionalnih stožera. Ovih dana, migrantkinje utjelovljuju neuništivu ustrajnost transnacionalnog čak i kada se čini da sve granice, od lokalnih do nacionalnih, postaju sve rigidnije i neprohodnije. Ne samo u Italiji, već diljem svijeta, kada dođe do potpora za one koji su izgubili posao, vlade potpuno ignoriraju migrantske kućne radnice. Istovremeno, pandemija je povećala potrebu za skrbi do te mjere da je austrijska vlada otvorila transnacionalne koridore kako bi mogle doći žene iz Istočne Evrope, legalizirajući prakse tipične za trafficking poput oduzimanja pasoša, kako bi spriječili da radnice izmaknu kontroli njihovog rada i kretanja. Posebno ondje gdje je neoliberalizam ukinuo dotacije reprodukciji rada za život u obliku novčanih potpora, migrantski plaćeni kućanski rad postao je još važniji kao nadomjestak onom besplatnom koji su pružale žene koje se sada moraju vratiti na posao. Perspektiva migrantkinja nudi strategiju da ujedno prepoznamo kako se produkcija i socijalna reprodukcija prilagođavaju suživotu s virusom te promatramo kakvu ulogu ima Država u ovoj fazi rekonfiguracije. Posvuda, patrijarhalna identifikacija žena s brigom funkcionira usporedo s institucionalnim rasizmom koji migrantkinje čini potpuno dostupnima, a tako i prikriva i poriče njihov društveno nužan karakter čak i onda kada je prepoznat kao “esencijalan”. Migrantkinje – poput onih koje su se vratile u svoje zemlje prije lockdowna kako bi izbjegle očekivanu još goru eksploataciju – propituju ovaj proces i spolnu podjelu rada. Žene koje su organizirane protiv institucionalnog rasizma u Libanonu, Španjolskoj i Austriji – zahtijevajući boravišne dozvole, ekonomsku pomoć i veće plaće – ukazale su na nužnost i mogućnost da se zaustavi društveni proces obezvrijeđivanja ženskog rada i transformira ga u političku borbu protiv rasističkih i patrijarhalnih uvjeta kapitalističke reprodukcije..
Više nego ikada prije neosporno je da je društvena reprodukcija polje borbe, a ne prekonfiguracije. Taj skup aktivnosti koji se odnosi na život i preživljavanje ne treba nazivati društvenom borbom. Ne radi se ni o novoj vrsti radničke snage koju treba organizirati i predstavljati. Društvena reprodukcija je društveni proces koji kontinuirano reproducira različitost kao potčinjenost te nameće reprodukciju života u uvjetima opresije i ekploatacije. Društvena reprodukcija danas zauzima središnje mjesto kao nikada prije upravo zato što ju ženski pokret i feminističke prakse izazivaju na svakodnevnoj razini. Feministička praksa ne može samo zahtijevati univerzalni temeljni dohodak (basic income) zato što njegova univerzalnost ukida razlike koje proizvode rasistički i seksistički odnosi dominacije. Nije dovoljno zahtijevati redistribuciju bogatstva oslanjajući se na intervencije države čiji rasistički nalogodavci imaju središnju ulogu u ekploataciji migranata_kinja. Nije dovoljno zahtijevati da se prepozna i prizna esencijalan doprinos žena društvenoj reprodukciji – primjerice putem “plaće za skrbni rad” – ukoliko to prepoznavanje fiksira uvjete potlačenosti i odvojenosti koje nameće spolna podjela rada. Činjenica je da posvuda – od Buenos Airesa do Rojave, od Bronxa do evropske periferije – žene reproduciraju život dok su glad i bijeda smrtonosni kao i COVID-19. Sada je više nego ikada neophodno ometati identifikaciju žena s reprodukcijom života koju nameće pandemijski patrijarhat.
Feministički štrajk još je uvijek živ u borbama koje vode žene protiv kućnog nasilja, patrijarhalne i rasističke podjele rada i eksploatacije. Premda možda ne možemo izaći na ulice, feministička inicijativa sada nužno treba, unutar kolektivnih procesa, prigrliti političko značenje svih tih borbi. Transnacionalni manifest i poziv na globalni feministički međunarodni Dan radnica_ka korak su u tom smjeru jer se opiru izolaciji gradeći transnacionalnu feminističku organizaciju. Cilj je zaustaviti procese društvenog obezvrijeđivanja ženskih života i rada. Esencijalna značajka ženskog rada mora biti usmjerena protiv društvene reprodukcije i patrijarhalnog poretka. Dok se odvijaju ove globalne transformacije trebamo prakticirati štrajk protiv opresije koja podupire ekploataciju i jačati političku komunikaciju i transnacionalnu organizaciju. #AmeritaHuelga – “ovo je za štrajk” – je hashtag koji cirkulira u Čileu od kada su uvedene restrikcije koje zabranjuju demonstracije. To nije samo prijetnja ili obećanje To je znak da je moguće aktivirati globalno tijelo u globalni ustanak koji danas postoji u brojnim oblicima i pokazuje nepristajanje na činjenicu da se kapital brine sam za sebe tako što jača muško nasilje i dominaciju. .