Zašto smo se organizirale?

Platforma za reproduktivnu pravdu s radom je krenula u ožujku 2017. godine na inicijativu Feminističkog kolektiva fAKTIV i Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter. Organizirale smo se u svjetlu rješenja Ustavnog suda o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, kao i pratećeg naloga Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon.

Pitanje dostupnosti pobačaja Platforma je prvi put problematizirala u sklopu prosvjeda Za besplatan i dostupan pobačaj u rujnu 2017. godine, ukazujući kako se rasprava o pobačaju ne smije voditi isključivo kroz poimanje “prava na izbor” i “prava na autonomiju ženskog tijela”, već da je reproduktivno zdravlje sastavni dio šireg pitanja ženskih materijalnih prava. Iz toga proizlazi da borba za reproduktivna prava mora uključivati zahtjev za besplatan pobačaj, kako bi to pravo bilo dostupno svim ženama bez obzira na njihov socioekonomski položaj, kao i da podrazumijeva borbu za besplatno i kvalitetno javno zdravstvo i školstvo, dovoljan broj javnih vrtića i jaslica, sigurna radna mjesta te razvojnu i solidarnu stambenu politiku. U 2018. godini kroz dvije akcije ispisivanja iskustava žena u javni prostor Zagreba i Marš solidarnosti: Glasno o pobačaju progovorile smo o glavnim problemima s kojima se suočavaju žene koje žele pobaciti. Davanje glasa svim utišanim i anonimnim ženama koje se neprestano nastoji posramiti i stigmatizirati stvorilo je okolnosti u kojima su povodom Globalnog dana za siguran i dostupan pobačaj u rujnu 2020. godine tri žene javno progovorile o svojim iskustvima pobačaja. 

Organizirana politička borba za zaštitu i unapređenje reproduktivnih i seksualnih prava od prvog je dana obuhvaćala raskrinkavanje prave agende prosvjeda koji pod krinkom tzv. zaštite života okuplja zagovornike zabrane pobačaja, što je javnost prepoznala i više se puta solidarno priključila crvenom otporu – otporu žena koje brane krvlju izboreno pravo na pobačaj, kao i hodu za slobodu.

Zahtijevanje besplatnog i dostupnog pobačaja nije jedino područje borbe Platforme. Kroz različite kampanje poput #JesuLiGospodariceSvogaTijela ili akcije kao Pošto žensko zdravlje?, Platforma ukazuje na probleme koji narušavaju i onemogućavaju pravo na pristup uslugama vezanim za reproduktivno zdravlje žena, a koji prvenstveno proizlaze iz kontinuiranih procesa komercijalizacije i privatizacije zdravstvenog sustava. 

U rad Platforme uključeno je više organizacija, kolektiva i aktivistkinja, a kroz svoje djelovanje nastoji okupiti što širu koaliciju saveznica i saveznika, primjerice kao kroz kampanju #Pravdazadjevojčice koja je skrenula pažnju šire javnosti na problem seksualnog nasilja i kulminirala prosvjedima u čak 15 gradova.

Što je reproduktivna pravda?

Koncept reproduktivne pravde obuhvaća dostupnost reproduktivnih i socijalnih prava svim ženama pod jednakim uvjetima. Osmislile su ga afro-američke aktivistkinje krajem 20. stoljeća kako bi povezale reproduktivna i socijalna prava te u raspravu uvele intersekcionalnost.

Reproduktivna prava podrazumijevaju pravo na prekid, ali i planiranje trudnoće, pravo na ginekološku zaštitu, dostojanstven porod, medicinski potpomognutu oplodnju, pravo na kontracepciju i seksualnu edukaciju, pravo na zaštitu zdravlja za vrijeme menopauze i ostala prava koja su vezana za reproduktivno zdravlje. 

Reproduktivna prava ne postoje izvan socioekonomskih uvjeta u kojima žene ta prava ostvaruju. Borba za socijalna prava u ovom kontekstu podrazumijeva borbu za besplatno, dostupno i kvalitetno javno zdravstvo, besplatno, dostupno i kvalitetno javno obrazovanje i predškolski odgoj, sigurna radna mjesta, solidarne mirovinske i stambene politike te socijalizaciju kućanskog rada.

Mogu li žene u Hrvatskoj ostvariti svoja reproduktivna prava?

Dostupnost reproduktivnih prava u Hrvatskoj otežana je na svim razinama zdravstvenog sustava. U siječnju 2020. godine organizacije koje se bave reproduktivnim pravima ustanovile su da u sklopu ugovorene zdravstvene zaštite nedostaje 61 ginekološki tim, temeljem čega se procjenjuje da 450.000 žena u Hrvatskoj nema pristup primarnoj ginekološkoj skrbi, odnosno ne može ostvariti pravo na besplatnu i potpunu ginekološku zdravstvenu zaštitu. Nedostatak ginekoloških timova znači da žene imaju manje šanse prevenirati probleme s reproduktivnim zdravljem, da nemaju pristup adekvatnim informacijama o zdravlju, da ne idu redovito na preglede ili da plaćaju preglede kod privatnika. Istovremeno, cijena ginekološkog pregleda, papa testa i ultrazvuka, koje je preporučeno obavljati svake godine, kreće se između 500 i 600 kuna u privatnim ginekološkim ordinacijama. Cijena pobačaja je u razdoblju proteklih pet godina porasla u pojedinim bolnicama između 500 i 1300 kn. Većina žena si ne može priuštiti koristiti privatne zdravstvene usluge zbog svog socioekonomskog statusa, a mjere štednje s kojima je javnozdravstveni sustav suočen već godinama odražavaju se i na kvalitetu usluga vezanih za reproduktivno zdravlje – primjerice, velik broj trudničkih ambulanti koristi stare UZV aparate koji često daju krive procjene. 

Dostupnost pobačaja u Hrvatskoj: Koliko košta i gdje ga žene mogu napraviti?

Pobačaj u Hrvatskoj nije dostupan iz dva temeljna razloga: jer ga nema tko obavljati i jer ga žene ne mogu platiti. Žena koja odluči pobaciti proći će kroz dugotrajan proces da uopće dođe do osnovnih informacija, preusmjeravat će je s broja na broj, u istoj bolnici davat će joj oprečne informacije.

Prema istraživanju Platforme za reproduktivnu pravdu iz travnja 2020. godine, najniža cijena pobačaja na zahtjev je 1870 kuna – u KBC-u Osijek, OB Bjelovar i OB Gospić. Najvišu cijenu u sustavu javnog zdravstva OB Dubrovnik i KBC Rijeka, 3000 kuna. Najviša cijena pobačaja na zahtjev je u privatnoj specijalnoj bolnici Podobnik i iznosi 4000 kuna. 

Istraživanje Platforme za reproduktivnu pravdu iz travnja 2020. godine pokazalo je da u 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova nije moguće obaviti pobačaj na zahtjev ili uopće dobiti odgovor na pitanje vrše li pobačaj. Radi se o šest javnih ustanova: opće bolnice u Našicama, Požegi, Vinkovcima i Kninu, KBC Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice te privatnim bolnicama Medico u Rijeci i Podobnik u Zagrebu, pri čemu se u Podobniku i bolnici u Kninu u tom trenutku pobačaji nisu obavljali zbog pandemije koronavirusa. Od nekih ustanova odgovor nismo dobila ni nakon višestrukih upita, poput KBC-a Sveti Duh i KBC-a Sestre milosrdnice. Bolnice u Požegi i Vinkovcima odgovorile su “Mi to ne radimo”, iako su prije dvije godine tvrdile kako osiguravaju vanjskog suradnika koji obavlja pobačaj jer se u njima kolektivno koristi tzv. priziv savjesti.

→ tablica s posljednjim podacima o dostupnosti pobačaja na zahtjev u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj (podaci su dominantno iz travnja 2020. godine)

Ako je pobačaj u Hrvatskoj zakonsko pravo žene, zašto nije dostupan u svim javnim bolnicama?

“Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta”, članak je koji je u Zakon o liječništvu upisao SDP 2003. godine. 

Priziv savjesti jedan je od temeljnih uzroka nedostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, sve što treba je o svojoj odluci obavijestiti nadređenu osobu – nema standardizirane procedure za odbijanje vršenja pobačaja temeljem priziva savjesti, a tako će i ostati dok god je to stvar diskrecije. Prema istraživanju novinarke Nataše Škaričić, dovoljno je da liječnica ili liječnik u određenom trenutku napismeno potvrde da se pozivaju na priziv savjesti. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nema registar zdravstvenih djelatnica i djelatnika koji koriste priziv savjesti, iako se plaće liječnika isplaćuju iz njihovog proračuna. Ne postoji sustav koji bi žene koje žele pobaciti rasporedio liječnicima koji rade pobačaje. 

Ministarstvo zdravstva ne prati razmjere problema i dopušta da situacija eskalira,  kao, primjerice, u općim bolnicama u Vinkovcima, Našicama, Virovitici i Požegi, gdje  svi ginekolozi i ginekologinje koriste takozvani priziv savjesti. U KBC-u Split samo jedan liječnik/liječnica ne uskraćuje ženama pravo na zdravstvenu skrb. Žene u tim sredinama svoje zakonom zajamčeno pravo na pobačaj ne mogu ostvariti, prisiljene su odlaziti u druge gradove i države, i to samo ako im ekonomski položaj dopušta da plate troškove zahvata, putnih troškova i smještaja.

Što je medikamentozni pobačaj i je li dostupan u Hrvatskoj?

Medikamentozni prekid trudnoće podrazumijeva uporabu lijekova umjesto kirurških tehnika u cilju induciranja pobačaja, jednostavnije, pobačaj pomoću tableta. Može se izvesti od trenutka kada žena sazna da je trudna i najbolja je opcija u ranom stadiju trudnoće, kada takva metoda pobačaja nosi nizak rizik od komplikacija –  od 95 do 98 posto žena nema problema pri izvođenju pobačaja.

Iz Kliničkog bolničkog centra Rijeka, gdje se ta metoda pobačaja koristi od 2015. godine, za portal Libela objasnili su proceduru: “Prilikom započinjanja izvođenja pobačaja pacijentice dolaze na Kliniku gdje nakon pregleda dobivaju tabletu Mifegyne, nakon čega idu kući i vraćaju se nakon 36 sati (tj.za dva dana) kako bi nastavile s postupkom prekida trudnoće. Pritom se primjenjuje drugi lijek – Mispregnol (mizoprostol), koja izaziva kontrakcije i pobačaj. Tad žena mora ležati u bolnici pod nadzorom medicinskog osoblja do završetka pobačaja što je u skladu s trenutno važećim Zakonom (NN 18/78). U malom broju slučajeva potrebna je dodatna stimulacija pobačaja te ukoliko ne dođe do pobačaja, tada se on dovršava kirurškim putem što se u konkretnom slučaju susreće u oko 1% svih medikamentoznih pobačaja”.

U Hrvatskoj postoje svi uvjeti za uvođenje pobačaja uz pomoć tableta. Rezultati istraživanja iz travnja 2020. pokazuju da ta opcija postoji u devet javnozdravstvenih ustanova: KBC Zagreb, KBC Rijeka, OB Sisak, OB Pula, OB Dubrovnik, OB Karlovac, OB Zabok i OB Varaždin, koji ga u trenutku istraživanja nije vršio zbog pandemije, kao ni Podobnik.  Prema posljednjim informacijama, u KBC-u Sestre milosrdnice ga je također moguće obaviti, dok KBC Merkur daje opciju medikamentoznog prekida trudnoće u slučaju medicinskih indikacija, ali ne i na zahtjev. 

Iako je u odnosu na izvještaj Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. godine, kada je ova opcija postojala u samo šest zdravstvenih ustanova, vidljiv napredak, medikamentozni pobačaj još uvijek je nedostupan u Hrvatskoj, naročito ako uzmemo u obzir da je 2018. godine 11 ustanova navelo da namjerava uvesti ovu zdravstvenu uslugu u roku od dvije godine. 

U ustanovama u kojima su obje opcije dostupne, ženama se medikamentozni postupak nerijetko ne nudi. U spomenutom intervjuu KBC Rijeka kazao je da je cijena medikamentoznog pobačaja 1500 kuna, u odnosu na kirurški pobačaj, koji (u toj bolnici) košta 3000 kuna. To pokazuje da i cijena može biti faktor u donošenju odluke ustanove koju će metodu pobačaja primjenjivati, a još jednom podcrtava zašto je bitno inzistirati na zahtjevu za besplatan pobačaj.

Koji su Zahtjevi Platforme za reproduktivnu pravdu od novog Zakona o pobačaju?

1. Javno financirana i dostupna kontracepcijska sredstva

2. Znanstveno utemeljena seksualna edukacija

3. Besplatan pobačaj (na trošak Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje)

4. Pravo na informiranu odluku bez savjetovanja, perioda čekanja i komisija

5. Pravo odabira metode pobačaja

6. Pravo na sterilizaciju na temelju informirane odluke

7. Financijske kazne za one koji se ogluše na odredbe zakona

Novim se Zakonom ne može u potpunosti riješiti problem uskraćivanja skrbi, tj. takozvanog priziva savjesti, zato što je taj institut reguliran kroz nekoliko zakona i podzakonskih akata. Međutim, donošenje novog Zakona o pobačaju prava je prilika za izmjenu tih zakona i akata, stoga zahtijevamo:

8. Ukidanje prava na uskraćivanje skrbi, tzv. priziva savjesti

→ tekst zahtjeva Platforme s obrazloženjem dostupan je na: https://bit.ly/3dm382I

Kako su žene izborile pravo na legalan pobačaj u Jugoslaviji i Hrvatskoj? 

Prostor Jugoslavije ima dulju tradiciju legaliziranog pobačaja u odnosu na zapadne države. Postupna legalizacija pobačaja započela je početkom pedesetih godina donošenjem Uredbe o postupku za dopušteni prekid trudnoće koja je osim medicinskih razloga za pobačaj djelomično uvažavala i socijalne razloge, dok će se desetak godina kasnije naročito rasplamsati rasprave o potrebi daljnje zakonske regulacije pobačaja. Rezolucija o planiranju porodice je usvojena 1969. godine, a isticala je pravo roditelja da sami odlučuju o broju djece i razmaku između poroda, pri čemu im država nužno mora osigurati uvjete za informiranje i sredstva pomoću kojih mogu planirati porodicu. Rezultat je to djelovanja Saveznog savjeta za planiranje porodice, pokrenutog u okviru Konferencije za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, a za vrijeme rada na Rezoluciji odbijen je zahtjev Predsjedništva biskupske konferencije Katoličke crkve koje je tražilo potpunu zabranu pobačaja, čak i iz medicinskih razloga te da zdravstvenim radnicima i radnicama katoličke vjere, u slučaju ako zakon dopušta pobačaj, bude omogućeno da odbiju vršiti pobačaj bez posljedica na radnom mjestu, ne dopuštajući uplitanje crkve u poslove države i položaj porodice. Ubrzo je usvojen Opći zakon o prekidu trudnoće koji je prihvaćao sve razloge za pobačaj te nastojao uspostaviti edukativnu ulogu socijalnih i obrazovnih ustanova. Ustavom SFRJ iz 1974. godine određeno je kako je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, koje se može ograničiti samo radi zaštite zdravlja, dok je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine nedvojbeno pokazao njegovu osnovnu svrhu – stav zakonodavca o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Radi se o zakonu koji je i danas na snazi u Hrvatskoj. 

Republikama i pokrajinama su na rješavanje bila ostavljena praktična pitanja osiguravanja prava na pobačaj. Ustav SR Hrvatske iz 1974. godine je paragrafom 272. jamčio pravo žene na pobačaj. Nakon raspada Jugoslavije, prijedlog nacrta Ustava RH Krunoslava Olujića, Smiljka Sokola i Vladimira Šeksa sadržavao je uredbe koje su podrazumijevale slobodno odlučivanje o rađanju djecu. Nakon što  ustavne odredbe koje jamče pravo na pobačaj nisu prihvaćene, a Zakon iz 1978. godine definira zdravstvenu usluga pobačaja kao tržišnu uslugu, kao što primjećuje Nataša Škaričić u svom istraživanju, procesi privatizacije zdravstvenog sustava od devedesetih naovamo uvelike su ograničila pravo na pobačaj, ali i drugih zdravstvenih usluga vezanih za reproduktivno zdravlje, koje, za razliku od pobačaja, imaju status prava iz obveznog  zdravstvenog osiguranja. 

Kako je pobačaj reguliran u susjednim zemljama?

U Sloveniji je pravo na pobačaj, odnosno planiranje obitelji, zagarantirano Ustavom. Pobačaj na zahtjev je besplatan, u zdravstvenim ustanovama je medikamentozni pobačaj dostupan, izuzetno mali broj ginekologa i ginekologinja koristi priziv savjesti (u 2018. godini 3% liječnika i liječnica u odnosu na 60% u Hrvatskoj), odnosno odbija pružati uslugu radi osobnih uvjerenja, a informacije o pobačaju su dostupne na internetskim stranicama bolnica. Sve veći broj žena iz Hrvatske, koje si to mogu priuštiti, odlaze na pobačaj u Sloveniju. 

Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece pa tako i pravo na pobačaj je i u Srbiji zagarantirano Ustavom, iako je i tamo već godinama moguće pratiti najave pokušaja ograničavanja, vrlo često u svjetlu tzv. demografske obnove. Iako je pobačaj zakonski omogućen, njegova cijena se kreće između 150 eura u sklopu javnozdravstvenih ustanova i 300 eura u privatnim klinikama, odnosno od jedne trećine do polovine iznosa prosječne mjesečne plaće u državi, što ga čini nedostupnim većini žena.

U Bosni i Hercegovini primjenjuju se dvije zakonske regulative na razini entiteta. U Federaciji Bosne i Hercegovine je na snazi Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, a u Republici Srpskoj je 2008. godine stupio na snagu Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće RS. Prema oba zakona, žena ima pravo na pobačaj do desetog tjedna trudnoće. Pobačaj na zahtjev nije plaćen sredstvima obveznog zdravstvenog osiguranja, a cijene se kreću između 100 KM u Općoj bolnici Konjic i 307 KM u Kantonalnoj bolnici “Dr Irfan Ljubijankić”. Kao i u Hrvatskoj, neke bolnice uopće ne vrše pobačaj, poput Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, Opće bolnice Bugojno ili Županijske bolnice Orašje, dok SKB Mostar vrši ovu zdravstvenu uslugu samo u slučaju kada je život trudnice ugrožen. Aktivistkinje u Bosni i Hercegovini kao glavne probleme vezane za dostupnost pobačaja navode odbijanje vršenja zdravstvene usluge pobačaja na zahtjev, neujednačene cijene u kantonima, neadekvatnu opremljenost javnih zdravstvenih ustanova potrebnom opremom, nepostojanje ustanova ili nedovoljan broj ustanova u kojima bi se vršio pobačaj u manjim mjestima i gradovima te nepotpune procedure informiranja žena prilikom traženja informacija, ali i uoči te nakon pobačaja. 

Žene u Italiji i Mađarskoj, međutim, u lošijoj su situaciji nego žene u Hrvatskoj. U Italiji preko 80 posto liječnika i liječnica ženama uskraćuje pravo na pobačaj.

U Makedoniji su 2019. godine usvojene izmjene zakona o pobačaju kojima je pobačaj postao dostupniji u odnosu na prethodni zakon. Izmjenama su ukinuta obavezna i prisilna savjetovanja te trodnevni period čekanja. Pobačaj na zahtjev je moguće izvršiti do 12. tjedna trudnoće, a od 12. do 22. tjedna je pobačaj moguć ako žena podnese zahtjev kako joj trudnoća ugrožava život i zdravlje, ako je fetus rezultat silovanja, seksualnog zlostavljanja ili incesta, ako nakon rođenja dijete može imati tjelesna ili mentalna oštećenja te u slučaju kada se žena suočava so teškom osobnom, obiteljskom ili financijskom situacijom. O zahtjevu odlučuje tročlano povjerenstvo koje čine liječnice ili liječnici te socijalna radnica ili radnik, a moguće je žaliti se na njihovu odluku. Zajamčeno je informiranje na objektivan i znanstveno utemeljen način te je uvedena opcija medikamentoznog pobačaja, koji je dostupan i u ginekološkim ordinacijama primarne zdravstvene skrbi. Makedonija je navedenim izmjenama napustila iznimno restriktivan zakon za koji se vrlo brzo pokazalo da je imao teške posljedice za fizičko i psihičko zdravlje žena koje nisu bile u mogućnosti izvršiti pobačaj – poznati su nam slučajevi u kojima su liječnici od trudnice koja je nosila mrtvi fetus i trudnice s hematomom tražili da se drže perioda obveznog čekanja. Žene koje su bile u mogućnosti su u vrijeme restriktivnog zakona odlazile na pobačaj u Srbiju, Kosovo ili Bugarsku. Ondašnja situacija u Makedoniji vrlo je indikativna u odnosu na ono što trenutni ministar zdravstva u Hrvatskoj najavljuje za novi zakon o pobačaju, a to je razdoblje razmišljanja prije donošenja konačne odluke. Tijekom tog perioda čekanja ženama bi trebale biti pružene sve potrebne informacije za odluku o prekidu ili nastavku trudnoće, pri čemu nije jasno ni tko bi ih pružao niti, primjerice, koji su to centri u kojima se savjetovanje može obaviti prije ili nakon trudnoće budući da trenutačno u Hrvatskoj postoje samo lažni savjetodavni centri udruga koje žele zabraniti pobačaj i šire svoju štetnu neznanstvenu propagandu, poput mita da pobačaj izaziva psihičke poteškoće. 

Prethodna HDZ-ova Vlada, s Milanom Kujundžićem na čelu zdravstvenog resora, osnovala je radnu skupinu u kojoj uglavnom sjede liječnici javnosti poznati kao protivnici pobačaja, s ciljem da analiziraju iskustva drugih zemalja kad je u pitanju regulacija pobačaja. Pa ipak, unatoč primjeru Makedonije, u Hrvatskoj aktualni ministar Beroš i dalje priča o obveznom savjetovanju. Iako žene iz Hrvatske pobačaj rade u Sloveniji, nitko ne spominje Sloveniju – u kojoj je pobačaj zagarantiran Ustavom i besplatan, a broj ginekologinja i ginekologa koji se pozivaju na tzv. priziv savjesti sveden na mali broj. 

Koja su moja prava kod poroda u bolnici?

U Republici Hrvatskoj zaštitu prava trudnica i rodilja jamči više zakona. U zdravstvenim ustanovama pružanje zdravstvene zaštite prilikom poroda plaća se uglavnom iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a i one rodilje koje inače nemaju obvezno zdravstveno osiguranje mogu se u razdoblju trudnoće zdravstveno osigurati prijavom mjerodavnim tijelima županija. Informacije o tome je moguće saznati putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena CEDAW te Zakona o zaštiti prava pacijenata. Zakonom su propisana određena prava koja se primjenjuju i na porod:  pravo na suodlučivanje, pravo na obaviještenost, pravo na odbijanje primitka obavijesti, pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, pravo na odbijanje ili pristanak sudjelovanja u kliničkom istraživanju, pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji, pravo na povjerljivost, pravo na održavanje osobnih kontakata, pravo na napuštanje zdravstvene ustanove, pravo na privatnost i pravo na naknadu štete.

→  više o pravima pri porodu čitajte u brošuri Moja prava u trudnoći i porođaju Udruge Roda 

Što je nasilje pri porodu?

Prema Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji nasiljem prema ženama smatraju se sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, iz čega proizlazi da je nasilje prije, za vrijeme ili nakon poroda rodno uvjetovano nasilje. Iz podataka Svjetske zdravstvene organizacije poznato je da tijekom poroda u zdravstvenim ustanovama dolazi do nepoštivanja i zlostavljanja žena, a to uključuje izravno fizičko zlostavljanje, ponižavanje i verbalno zlostavljanje, prisilne ili nekontrolirane medicinske postupke, nedostatak povjerljivosti, nepostojanje informiranog pristanka, odbijanje davanje lijekova protiv bolova, povrede privatnosti, odbijanje prijema u zdravstvene ustanove, zanemarivanje žena koje su tijekom porođaja u životnoj opasnosti te komplikacije koje su se mogle izbjeći. U Hrvatskoj je opstetričko nasilje prvi put adresirala udruga Roda u sklopu okruglog stola u Hrvatskom saboru 2012. godine, a dvije godine kasnije je pokrenuta akcija #Prekinimošutnju. Akcija je naročito odjeknula u javnosti 2018. godine, nakon što je tadašnja saborska zastupnica Ivana Ninčević-Lesandrić iznijela iskustvo kiretaže ‘na živo’, bez anestezije, u slučaju spontanog pobačaja. U nekoliko dana zaprimljeno je više od oko 400 svjedočanstava žena koje su proživjele nehumani, traumatični i ponižavajući tretman tijekom poroda ili kiretaže, od vezivanja za krevet i epiziotomija bez anestezije, do verbalnih napada poput “A nije te bolilo dok si širila noge.” Udruga Roda je u više navrata reagirala prema Vladi i Hrvatskom saboru, zahtijevajući donošenje Akcijskog plana za reproduktivno zdravlje žena kao jednog od ključnih poteza u osiguravanju prava tijekom trudnoće te poroda. . 

Opstetričko nasilje nije problem koji se isključivo treba rješavati unutar zdravstvenih ustanova u kojima se događa, već je potrebno sustavno pristupiti problemu, počevši od obrazovanja budućih zdravstvenih radnica i radnika, kao i prilagođavanja ili napuštanja određenih procedura koje su standardizirane u bolnicama, a često nisu potrebne (primjerice, prema podacima udruge Roda 50% žena je prilikom poroda bilo izloženo nekoj vrsti Kristellerovog zahvata, odnosno nalijeganja na trbuh, koje nije potrebno primjenjivati osim u iznimnim slučajevima).

Kome se obratiti u slučaju zlostavljanja pri porodu?

Sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, ako niste zadovoljni nekom zdravstvenom uslugom, imate pravo pritužbe osobi na ravnateljskoj poziciji, upravi ili privatnoj zdravstvenom radniku, a koji su zaduženi dati pisani odgovor u roku od 8 dana od podnošenja pritužbe. Daljnji korak može biti obraćanje županijskom povjerenstvu za zaštitu prava pacijenta, Ministarstvu zdravstva i pučkoj pravobraniteljici. Također je moguće obratiti se Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, koja je ovlaštena za davanje pravnog savjeta do pokretanja sudskog postupka, a njezino postupanje po pritužbi je besplatno, jednako kao i postupanje pučke pravobraniteljice. Pacijentice se mogu obratiti i strukovnim udruženjima zdravstvenih radnika i radnica kao što su Hrvatska komora primalja, Hrvatska liječnička komora i Hrvatski liječnički zbor, u čijem je zadatku štititi i poštivati prava pacijentica te su odgovorni provesti interni postupak u svrhu utvrđivanju činjenica, a na temelju zaprimljene pritužbe. Pritužbe o kršenju prava iz područja zdravstvene zaštite je moguće prijaviti i putem Bijelog telefona, kao i Hrvatskoj udruzi za zaštitu prava pacijenata. 

Što je s kontracepcijom?

Iako okolnosti u Hrvatskoj nisu obećavajuće za uvođenje mjera koje druge zemlje postupno uvode, poput Francuske ili Belgije koja je ove godine izglasala mjeru o refundiranju troškova za kontracepcijske pilule za žene do 25. godine, kao i besplatnu pilulu za dan poslije za žene svih dobi, Platforma se zalaže za besplatnu kontracepciju i pilulu za dan poslije. Sve vrste kontracepcije u Hrvatskoj se trenutno plaćaju. Poznato je da u Hrvatskoj samo između 8 i 10% žena koristi hormonalnu kontracepciju, što se može povezati s cijenom kontracepcijskih pilula te izostankom znanstveno utemeljene seksualne edukacije u obrazovnim institucijama. U nekim ginekološkim ordinacijama dostupni su besplatni kondomi, ali takav izuzetak, osim što pretpostavlja da je briga o kontracepciji samo na ženama, ne predstavlja sustavno rješenje, naročito u situaciji u kojoj većini žena nije dostupna ginekološka skrb u okviru ugovorene zdravstvene zaštite.  

Više o kontracepciji je moguće saznati iz razgovora koji je Platforma za reproduktivnu pravdu vodila s dr. Jasenkom Grujić povodom Međunarodnog dana kontracepcije u rujnu 2020. godine. 

Postoje li ginekološke ustanove u kojima žene s invaliditetom i ostalim varijantama nenormativnih tijela mogu ostvariti pristupačne ginekološke usluge bez diskriminacije?

Platforma je više puta ukazivala na potrebu optimizacije sustava koji ne vodi brigu o potrebama žena s invaliditetom, u prvom redu dovoljan broj ginekoloških ambulanti adekvatno opremljenih za preglede. Osobe s invaliditetom i drugim varijantama nenormativnih tijela susreću se s brojnim preprekama prilikom pokušaja ostvarivanja prava vezanih za reproduktivno zdravlje, što je vidljivo i iz podataka Svjetske zdravstvene organizacije. Iako su problemi često logističke naravi – nepristupačni prostori i neprilagođena oprema, a time i lako rješivi, također proizlaze iz predrasuda i nepostojanja svijesti o autonomiji žena s invaliditetom i njihovim reproduktivnim i seksualnim pravima. Posljedice takvog nemara u sustavu javnog zdravstva često su vrlo opasne – poznato je da kod žena s invaliditetom postoji povećani rizik za otkrivanje ginekoloških tumora u kasnijim stadijima, a nisu im dostupne osnovne zdravstvene usluge poput redovitih pregleda na kojima je moguće otkriti probleme i pravovremeno krenuti s terapijom ili liječenjem. 

Prema istraživanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2016. godine, u Hrvatskoj su postojala 242 ginekološka stola prilagođena ženama s invaliditetom, a da su im potpuno dostupna. Istraživanje je provedeno u 137 zdravstvenih ustanova od kojih 37 nije imalo nijedan prilagođen ginekološki stol, a 64 od 100 prilagođenih stolova nalazilo se u privatnim ordinacijama. U nekim županija je broj prilagođenih stolova izrazito nizak (Međimurska, Ličko-senjska, Brodsko-posavska, Varaždinska, Dubrovačko-neretvanska), što predstavlja dodatan zahtjev ionako otežanoj ekonomskoj situaciji velikom broj žena s invaliditetom. 

Problemi s kojima se žene susreću nisu samo ograničeni na nemogućnost ostvarenja redovitih pregleda, već obuhvaćaju  nepostojanje edukativnih materijala o reproduktivnom zdravlju za žene s različitim vrstama invaliditeta, izostanak edukacije zdravstvenih radnika i radnica za rad sa ženama, izostanak odgovarajućih informacija o trudnoći i porodu te nepostojanja javnih servisa i grupa podrške za majke s invaliditetom.